Case nº U-III/1706/2005 of July 08, 2013. Postupak pokrenut ustavnom tužbom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom;

Resolution Date:July 08, 2013
Issuing Organization:Ustavni Sud
SUMMARY

Povreda ustavnog prava na pravično suđenje.

 
FREE EXCERPT

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula C. b. d.d. koju zastupa U. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 8. srpnja 2013. donio je

O D L U K U

  1. Ustavna tužba se usvaja.

  2. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6233/04-3 od 19. siječnja 2005.

  3. Predmet se vraća Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak pred izmijenjenim sudskim vijećem.

  4. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

    O b r a z l o ž e n j e

  5. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

    1. - Postupak pred Ustavnim sudom pokrenut je ustavnom tužbom koju je podnijela C. b. d.d. iz Z., koju zastupa U. P., odvjetnik iz Z. (u daljnjem tekstu: C. b. ili podnositeljica).

      Ustavna tužba odnosi se na parnični postupak koji je pokrenula privatnopravna osoba tužbom protiv C. b. i D. a. z. o. š. u. i s. b. pred nadležnim trgovačkim sudovima radi utvrđenja svoga prava vlasništva na 1.750 dionica i upisa tih dionica u dioničku knjigu C. b.

      Konkretno, u prvostupanjskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu doneseni su presuda i rješenje broj: L-P-5170/2003 od 3. lipnja 2004.

      U točki I. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Z. u. LJ. D. iz M. protiv prvotuženice C. b. te drugotuženice D. a. z. o. š. u. i s. b. iz Z. Točkom II. izreke presude naloženo je tužiteljici da C. b. kao prvotuženici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.050,00 kuna (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda u korist C. b. od 3. lipnja 2004.).

      U drugostupanjskom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) donio je presudu broj: Pž-6233/04-3 od 19. siječnja 2005. kojom je usvojio žalbu tužiteljice te je preinačio prvostupanjsku presudu u korist C. b. od 3. lipnja 2004. na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice (u daljnjem tekstu: osporena presuda VTS-a od 19. siječnja 2005.).

    2. - C. b. ustavnom tužbom osporava presudu VTS-a od 19. siječnja 2005. jer smatra da su joj tom presudom povrijeđena sljedeća prava i jamstva sadržana u Ustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.): jamstvo jednakosti svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava) i jamstvo prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava).

    3. - 1. Ustavnu tužbu protiv iste presude VTS-a od 19. siječnja 2005. podnijela je i D. a. z. o. š. u. i s. b. Ustavni sud je rješenjem broj: U-III-1694/2005 od 18. prosinca 2012. odbacio njezinu ustavnu tužbu jer ta državna agencija u konkretnoj pravnoj situaciji nije mogla biti nositelj zaštite ustavnih prava.

    4. - Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je parnični spis Trgovačkog suda broj: L-P-5170/2003.

  6. PARNIČNI POSTUPAK PRED TRGOVAČKIM SUDOVIMA

    1. - Z. u. LJ. D. iz M. pokrenula je 8. prosinca 2003. parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu tužbom protiv prvotuženice C. b. te drugotuženice D. a. z. o. š. u. i s. b. iz Z. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjskom presudom u korist C. b. od 3. lipnja 2004. Tužbeni zahtjev koji je odbijen tom presudom glasio je:

      "'1. Utvrđuje se da je tužitelj Z. u. LJ. D. iz M., dioničar i vlasnik prvotužene C. b. d.d. Z., sa 1.750 redovnih dionica na ime, pojedinačne vrijednosti od 100,00 kn, odnosno ukupne nominalne vrijednosti od 175.000,00 kn.

      Nalaže se drugotuženiku D. a. z. o. š. u. i s. b. u Z., da u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude pravovaljanom izjavom ili drugim zakonitim aktom prenese na tužitelja dionice u vrsti, količini i nominalnom iznosu iz prethodne točke ove presude, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti takvu izjavu ili odgovarajući akt.

      Nalaže se prvotuženoj C. b. d.d. Z. da u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude upiše tužitelja kao dioničara u svoju knjigu dionica s navedenom vrstom, brojem i nominalnom vrijednošću dionice iz prve točke ove presude, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti taj upis.

      Nalaže se prvotuženiku C. b. d.d. Z. da u svojoj knjizi dionica provede zabilježbu ovog spora.

    2. - Tuženici se mogu osloboditi svoje obveze iz točke 1. ove presude, ako tužitelju isplate 175.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27.09.1999. godine pa do isplate.

    3. - Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove ovog spora sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.'"

    4. - 1. Trgovački sud u Zagrebu obrazložio je odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice sljedećim razlozima:

      "Sud je utvrdio neprijepornim činjenične navode iz tužbe kako je tužitelj bio dioničar prvotuženika s brojem od 1.750 redovnih dionica na ime, nominalne vrijednosti od 200,00 kn (trebalo je biti navedeno 100,00 kn - opaska Ustavnog suda) po svakog dionici, što je ukupno iznosilo 175.000,00 kn, sa kojim iznosom je tužitelj, kao dioničar, i sudjelovao u tadašnjem temeljnom kapitalu prvotuženika. Prvotuženik je, dakle, banka, koja je pravno-organizacijski ustrojena kao dioničko društvo. Polazeći od osnovne definicije dioničkog društva iz čl. 159. st. 1. ZTD-a, gdje stoji kako je to trgovačko društvo u kojemu svi članovi (dioničari) sudjeluju svojim ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice, dolazi se i do odgovora na tužiteljevo pitanje da li je mogao biti razvlašten u vlasništvu istih dionica, a temeljem ustavnih odredbi na koje se poziva, odredbi kojima se jamči pravo vlasništva i prava stečena ulaganjem kapitala, koja se, po njemu, ne mogu umanjivati zakonom. U čl. 274. st. 1. ZTD-a propisano je da, ako zakonom nije drugačije određeno, dioničari u poslovima društva svoja prava ostvaruju na glavnoj skupštini, koja odlučuje o pitanjima iz svoje nadležnosti, kako su ona utvrđena u čl. 275. ZTD-a. To su bila ta tužiteljeva upravljačka prava koja su mu pripadala temeljem dionica prvotuženika, kao dioničkog društva. Kroz takvo pravo odlučivanja na glavnoj skupštini tužitelj je imao pravo odlučivati o izboru i razrješenju članova drugih organa, o godišnjim financijskim izvješćima, uporabi dobiti, davanju razrješnice članovima organa, temeljnom kapitalu, statutu i drugim najvažnijim pitanjima kojima se određuje politika dioničkog društva. Iz ovakve formulacije koja predstavlja ovlasti najvišeg organa dioničkog društva, proizlazi kako je glavna skupština po zakonu jedini organ u čijem radu mogu sudjelovati svi dioničari i na istoj odlučivati, srazmjerno svom udjelu u temeljnom kapitalu, te, na koncu, tamo izražavati volju dioničara, čime se ustvari stvara prava volja društva. U crpljenju tih ovlasti dioničari konzumiraju sva svoja upravljačka prava po osnovi uplaćenih dionica i jasno je da snose odgovornost srazmjerno omjeru u odlučivanju, odnosno, sukladno udjelu u temeljnom kapitalu dioničkog društva. Toliko o upravljačkim pravima dioničara, pa tako i o tužiteljevom upravljačkom pravu.

      Osnov odgovornosti dioničara propisan je pak u čl. 10. st. 2. ZTD-a, gdje stoji da dioničari, kao članovi dioničkog društva, ne odgovaraju za obveze društva, izuzev kada je to određeno tim zakonom. Time je ustvari proklamirano jedno od temeljnih načela ustroja trgovačkih društava, a to je neodgovornost članova društva kapitala za njegove obveze, što je u ovom slučaju riječ, jer je i dioničko društvo društvo kapitala. Ustvari, dioničari odgovaraju samo do visine svog udjela u temeljnom kapitalu društva, i to samo onime što su unijeli u takav temeljni kapital. Međutim, kako snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, praktički se taj rizik svodi na gubitak onoga što su u društvo uložili. Tu se ustvari manifestira jedini rizik dioničara, čega moraju biti svjesni prilikom osnivanja dioničkog društva, tj. da lošim poslovanjem društva oni, kao njegovi osnivači, gube sredstva koja su uložili u to društvo, odnosno, time snose posljedicu gubitka, ukoliko društvo posluje s gubicima, za razliku od situacije kada dioničari, sukladno odluci glavne skupštine, mogu dijeliti dobit, ako društvo posluje s dobitkom. Dakle, gubitak tužiteljevih dionica u konkretnom slučaju je predstavljao posljedicu poslovanja njenog dioničkog društva, u čijem je temeljnom kapitalu ona sudjelovala sa određenim udjelom, pa stoga gubitak njenih dionica predstavlja i njezin osobni doprinos u odgovornosti za takvu situaciju, jer jedino time član društva i može odgovarati za obveze društva.

      U konkretnom slučaju sud je utvrdio neprijepornim, što proizlazi iz nalaza nezavisne revizorske kuće, da su gubici prvotuženika utvrđeni na dan 31.12.1998. godine veći za iznos 216,1 milijun kuna od temeljenog kapitala društva. Iz toga jasno proizlazi kako za sanaciju banke nije bio dostatan njezin temeljni kapital, a sanacija je i provedena na način da je zatečenim temeljnim kapitalom najprije umanjen gubitak, čime je temeljni kapital kao postojeća kategorija sveden na nulu, a toliko su vrijedile i dionice tužitelja kada su odlukom Vlade one povučene i poništene. Na taj način je potrošen cjelokupni tadašnji temeljni kapital, koji je u to vrijeme iznosio 264, 8 milijuna kuna, a njime je nestalo i pravo tužitelja, srazmjerno udjelu njegovih dionica u temeljnom kapitalu prvotuženika. Bitno je samo dodati da su tužiteljeva upravljačka i vlasnička prava u društvu prvotuženika prestala povlačenjem, a ne poništenjem dionica, o čemu prileži i pravno shvaćanje prof.dr. J. B.

      Tužitelj...

To continue reading

REQUEST YOUR TRIAL