Case nº U-III/736/2005 of July 08, 2013. Postupak pokrenut ustavnom tužbom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom;

Resolution Date:July 08, 2013
Issuing Organization:Ustavni Sud
SUMMARY

Povreda ustavnog prava na pravično suđenje.

 
FREE EXCERPT

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Aldo Radolović, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula C. b. d.d. koju zastupa U. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 8. srpnja 2013. donio je

O D L U K U

  1. Ustavna tužba se usvaja.

  2. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: I Pž-6234/04-2 od 21. prosinca 2004.

  3. Predmet se vraća Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

  4. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

    O b r a z l o ž e n j e

  5. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

    1. - Postupak pred Ustavnim sudom pokrenut je ustavnom tužbom koju je podnijela C. b. d.d. iz Z., koju zastupa U. P., odvjetnik iz Z. (u daljnjem tekstu: C. b. ili podnositeljica).

      Ustavna tužba odnosi se na parnični postupak koji je pokrenula privatnopravna osoba tužbom protiv C. b. i D. a. z. o. š. u. i s. b. pred nadležnim trgovačkim sudovima radi utvrđenja svoga prava vlasništva na 1.517 dionica i upisa tih dionica u dioničku knjigu C. b.

      Konkretno, u prvostupanjskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu doneseni su presuda i rješenje broj: L-P-4450/2003 od 3. lipnja 2004.

      U točki I. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice A. K. iz M. protiv drugotuženice C. b. te prvotuženice D. a. z. o. š. u. i s. b. iz Z. Točkom II. izreke presude naloženo je tužiteljici da C. b. kao drugotuženici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.690,00 kuna (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda u korist C. b. od 3. lipnja 2004.).

      U drugostupanjskom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) donio je presudu broj: Pž-6234/04-2 od 21. prosinca 2004. kojom je usvojio žalbu tužiteljice te je preinačio prvostupanjsku presudu u korist C. b. od 3. lipnja 2004. na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice (u daljnjem tekstu: osporena presuda VTS-a od 21. prosinca 2004.).

    2. - C. b. ustavnom tužbom osporava presudu VTS-a od 21. prosinca 2004. jer smatra da su joj tom presudom povrijeđena sljedeća prava i jamstva sadržana u Ustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.): jamstvo jednakosti svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava) i jamstvo prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava).

    3. - 1. Ustavnu tužbu protiv iste presude VTS-a od 15. veljače 2005. podnijela je i D. a. z. o. š. u. i s. b. Ustavni sud je rješenjem broj: U-III-738/2005 od 18. prosinca 2012. odbacio njezinu ustavnu tužbu jer ta državna agencija u konkretnoj pravnoj situaciji nije mogla biti nositelj zaštite ustavnih prava.

    4. - Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je parnični spis Trgovačkog suda broj: L-P- 4450/2003.

  6. PARNIČNI POSTUPAK PRED TRGOVAČKIM SUDOVIMA

    1. - A. K. iz M. pokrenula je 17. listopada 2003. parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu tužbom protiv drugotuženice C. b. te prvotuženice D. a. z. o. š. u. i s. b. iz Z. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjskom presudom u korist C. b. od 3. lipnja 2004. Tužbeni zahtjev koji je odbijen tom presudom glasio je:

      "'1. Utvrđuje se da je A. K. iz M., K. Z. 18, dioničar drugotuženika C. b. d.d. Z., odnosno da je imatelj vlasničkih prava na 1.517 dionica nominalnog iznosa od 200,00 kn, što ukupno iznosi 303.400,00 kn te mu, osim vlasničkih prava iz dionica, pripadaju i sva prava stečena ulaganjem kapitala u C. b. d.d. od njezinog osnivanja do danas.

    2. - Slijedom prednjega, nalaže se prvotuženiku D. a. z. o. š. u. i s. b. u Z., J. 1, u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude, da pravovaljanom izjavom ili drugim zakonitim aktom, prenese na tužiteljicu dionice u količini i nominalnim iznosima iz točke 1. ove presude, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti takvu izjavu ili odgovarajući akt.

    3. - Drugotužena C. b. d.d. Z. dužna je u roku od 8 dana od dana donošenja ove presude upisati tužiteljicu u svoj registar dionica, kao dioničara s navedenom vrstom i nominalnom vrijednošću dionica, a prvotužena D. a. z. o. š. u. i s. b. u Z., J. 1, u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude pravovaljanom izjavom ili drugim aktom dužna prenijeti na tužiteljicu dionice u količini i nominalnom iznosu iz točke 1. ove presude, jer će u protivnom ova presuda zamijeniti takvu izjavu ili odgovarajući akt.

    4. - Tuženici su dužni solidarno snositi sve troškove ovog postupka, a naročito platiti tužiteljici trošak ove parnice, u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude.'""

    5. - 1. Trgovački sud u Zagrebu obrazložio je odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice sljedećim razlozima:

      "Sud je utvrdio neprijepornim činjenične navode iz tužbe kako je tužiteljica bila dioničar drugotuženika s brojem od 1.517 osnivačkih i upravljačkih dionica, nominalne vrijednosti od 200,00 kn po svakog dionici, što je ukupno iznosilo 303.400,00 kn, sa kojim iznosom je tužiteljica, kao dioničar, i sudjelovala u tadašnjem temeljnom kapitalu drugotuženika. Drugotuženik je, dakle, banka, koja je pravno-organizacijski ustrojena kao dioničko društvo. Polazeći od osnovne definicije dioničkog društva iz čl. 159. st. 1. ZTD-a, gdje stoji kako je to trgovačko društvo u kojemu svi članovi (dioničari) sudjeluju svojim ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice, dolazi se i do odgovora na tužiteljičino pitanje da li je mogla biti razvlaštena u vlasništvu istih dionica, a temeljem ustavnih odredbi na koje se poziva, odredbi kojima se jamči pravo vlasništva i prava stečena ulaganjem kapitala, koja se, po njemu, ne mogu umanjivati zakonom. U čl. 274. st. 1. ZTD-a propisano je da, ako zakonom nije drugačije određeno, dioničari u poslovima društva svoja prava ostvaruju na glavnoj skupštini, koja odlučuje o pitanjima iz svoje nadležnosti, kako su ona utvrđena u čl. 275. ZTD-a. To su bila ta tužiteljičina upravljačka prava koja su joj pripadala temeljem dionica drugotuženika, kao dioničkog društva. Kroz takvo pravo odlučivanja na glavnoj skupštini tužiteljica je imala pravo odlučivati o izboru i razrješenju članova drugih organa, o godišnjim financijskim izvješćima, uporabi dobiti, davanju razrješnice članovima organa, temeljnom kapitalu, statutu i drugim najvažnijim pitanjima kojima se određuje politika dioničkog društva. Iz ovakve formulacije koja predstavlja ovlasti najvišeg organa dioničkog društva, proizlazi kako je glavna skupština po zakonu jedini organ u čijem radu mogu sudjelovati svi dioničari i na istoj odlučivati, srazmjerno svom udjelu u temeljnom kapitalu, te, na koncu, tamo izražavati volju dioničara, čime se u stvari stvara prava volja društva. U crpljenju tih ovlasti dioničari konzumiraju sva svoja upravljačka prava po osnovi uplaćenih dionica i jasno je da snose odgovornost srazmjerno omjeru u odlučivanju, odnosno, sukladno udjelu u temeljnom kapitalu dioničkog društva. Toliko o upravljačkim pravima dioničara, pa tako i upravljačkim pravima tužiteljice.

      Osnov odgovornosti dioničara propisan je pak u čl. 10. st. 2. ZTD-a, gdje stoji da dioničari, kao članovi dioničkog društva, ne odgovaraju za obveze društva, izuzev kada je to određeno tim zakonom. Time je ustvari proklamirano jedno od temeljnih načela ustroja trgovačkih društava, a to je neodgovornost članova društva kapitala za njegove obveze, što je u ovom slučaju riječ, jer je i dioničko društvo društvo kapitala. Ustvari, dioničari odgovaraju samo do visine svog udjela u temeljnom kapitalu društva, i to samo onime što su unijeli u takav temeljni kapital. Međutim, kako snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, praktički se taj rizik svodi na gubitak onoga što su u društvo uložili. Tu se ustvari manifestira jedini rizik dioničara, čega moraju biti svjesni prilikom osnivanja dioničkog društva, tj. da lošim poslovanjem društva oni, kao njegovi osnivači, gube sredstva koja su uložili u to društvo, odnosno, time snose posljedicu gubitka, ukoliko društvo posluje s gubicima, za razliku od situacije kada dioničari, sukladno odluci glavne skupštine, mogu dijeliti dobit, ako društvo posluje s dobitkom. Dakle, gubitak tužiteljičinih dionica u konkretnom slučaju je predstavljao posljedicu poslovanja njenog dioničkog društva, u čijem je temeljnom kapitalu ona sudjelovala sa određenim udjelom, pa stoga gubitak njenih dionica predstavlja i njezin osobni doprinos u odgovornosti za takvu situaciju, jer jedino time član društva i može odgovarati za obveze društva.

      S obzirom da se tužiteljica poziva na veća prava dioničara u stečajnom postupku, bitno je osvrnuti se i na analogiju stečaja, a koja je riješena odredbom čl. 195. Stečajnog zakona (NN RH br. 44/96, 29/99, 129/99 i 123/03). Tom je odredbom propisano da ako se pri završnoj diobi mogu u punoj visini namiriti tražbine svih stečajnih vjerovnika, stečajni upravitelj će preostali višak predati dužniku pojedincu, a ukoliko je dužnik pravna osoba, kao što je ovdje slučaj, upravitelj će tada svakoj osobi koja ima udjela u temeljnom kapitalu dužnika, dati onaj dio viška na koji bi imala pravo u slučaju likvidacije izvan stečajnog postupka. Dakle, proizlazi kako se i u slučaju stečaja članovi društva po osnovi udjela u temeljenom kapitalu namiruju tek ukoliko za to ostane sredstava kada se redoslijedom utvrđenih tražbina namire svi vjerovnici stečajne mase.

      U konkretnom slučaju sud je utvrdio neprijepornim, što proizlazi iz nalaza nezavisne revizorske kuće, da su gubici drugotuženika utvrđeni na dan 31.12.1998. godine veći za iznos 216,1 milijun kuna od temeljenog kapitala društva. Iz toga jasno proizlazi kako za sanaciju banke nije bio dostatan njezin temeljni kapital, a sanacija je i provedena na način da je zatečenim...

To continue reading

REQUEST YOUR TRIAL